Serbian (Latin)English (United Kingdom)
kratkofil 2015

Login



Register

Home
18
jul 2015
PDF
Štampa
El. pošta
bambimolestersNiko nije ubio bambija...
...Ili kako su tri momka i djevojka, šaptom, samo snagom odzvanjajućih gitara i bubnjeva postali svjetski bitan band. Ovo je priča o The Bambi Molesters, glavnim zvijezdama Jelen Music Stage-a na predstojećem Međunarodnom filmskom festivalu Kratkofil Plus. Sastanak je zakazan tačno u ponoć, na prelasku 25. u 26.7. Budite tamo...obavezno.

Pitao: Nebojša Ristić
Odgovarala: Lada Furlan - Zaborac

Pođimo od pretpostavke da prvi put svirate u Banja Luci, te da ste bez obzira na status koji imate u regionalnim i svjetskim okvirima, skoro potpuna nepoznanica za lokalne poklonike rokenrola. Da pokušavamo, ne demistifikovati, jer onda se time krnji magija koja vas definitivno prati, već samo približiti im The Bambi Molesters, prije nego što dodje do direktnog suočenja. Here we go... Dakle, Sisak. Sigurno ne prvo mjesto koje bi nekom palo na pamet kada bi ga pitali odakle potiče band uz kojeg vežu odrednice surf, twang, mariacchi... Kako je došlo do fascinacije tim zvukom? Da li se to „kuvalo“ u nekim ranijim fazama i drugim bandovima, ili su se naprosto slična muzička, slušalačka interesovanja poklopila u TBM?
The Bambi Molesters su se okupili 1994. godine. Osnovna postava benda je od prvog trenutka bila ista, dakle, Dalibor, Dinko, Hrvoje i ja. Jedina stvar koju sada, gledajući unatrag, mogu izdvojiti kao presudnu za okupljanje je zapravo bila potreba za bijegom iz destruktivnosti u kreativnost. Naime, iako pripadamo različitim generacijama, nekim čudnim slučajem putevi su nam se presreli i tako je počelo. Nije odmah bilo ozbiljno, ali ubrzo je postalo J Uloga Siska sastoji se u tome da se zapravo četvero ljudi sa sličnim sklonostima nije moglo „promašiti“... da smo živjeli u nekom većem gradu, Orange Countyju ili tko zna gdje drugdje, vjerojatno se nikad ne bi okupili. Na prvim probama svirali smo svašta, malo garaže, Crampsa, Stoogesa, Sonicsa, tu i tamo neka surf stvar. Kad su Dalibor i Dinko počeli raditi autorske stvari još uvijek je bilo 50:50 vokalnih i instrumentalnih, međutim u nekom trenu smo u potpunosti otišli u ovom drugom smjeru. Dinko je zapravo „kriv“ za fascinaciju surf zvukom, jer je, između gomile LP-ja koje je naručivao, dobio i kompilaciju Wail on the Beach (navodno slučajnoJ) i eto...
- Još jedno pitanje o ranoj fazi a koje vjerujem svi redovno postavljaju – ime banda? The Name of This Band Is...
Ime benda potvrđuje da doista nismo mislili ozbiljno na početku. Posljedica je jedne šale o jednom prijatelju i njegovoj nesretnoj ljubavi prema djevojci s predivnim, velikim očima. Nema doista nikakve veze s maltretiranjem niti sa životinjama...
- Novi talas je maltene, kao pitanje prestiža, ustanovio da band ima basistkinju. Da li je u tvom slucaju to bio plod fascinacije jednom Tinom Weymouth, Kim Deal, Kim Gordon... ili je jednostavno bilo previse gitarista u grupi?
U jednom dijelu mog odrastanja, negdje između osnovne i srednje škole, jako sam voljela „Goo“ Sonic Youtha, međutim, činjenica da sviram bas jednako je slučajna kao i sve drugo. Nisam planirala biti basistica. Bendu sam se priključila posljednja ( nakon njihove 3 probe bez basisteJ), budući da sam išla u glazbenu školu, nešto malo petljala i po gitari, prelazak s klavira na bas nije mi bio pretežak, a bio je dovoljno intrigantan izazov.
- To što ste izabrali da budete tzv. instrumentalni band je bio plod slučajnosti ili je od prvog dana to bila zacrtana vizija, rekao bih vrlo korisna u kasnijim godinama kad nije bilo jezičke barijere u pogledu karijere u inostranstvu?
Kad smo počeli raditi naše stvari (do čega je zapravo došlo dosta brzo), skužili smo da se Dalibor i Dinko autorski, a i čitav bendi svirački nekako najbolje izražavamo kroz instrumentale, pa su stvari krenule u tom smjeru. Kasnije se to doista pokazalo kao olakotna okolnost za sviranje vani, međutim nije se radilo o smišljenom planu. Surf je u to vrijeme doista zvučao nekako svježe, iako se radilo o „starinskom“ žanru. Nitko tada kod nas nije svirao ništa slično.
- Obzirom na relativnu minoriziranost našeg regiona u svjetskim muzičkim okvirima šta je odigralo presudnu ulogu da za vas čuju i iskažu želju za saradnjom neka od velikih imena poput Bucka, Eckmana...?
Peter Buck, Scott McCaughey, Chris Eckman i Terry Lee Hale su svi gostovali na albumu „Sonic Bullets“ iz 2001. godine. Taj nam je album bio prekretnica što se tiče medijske eksponiranosti albuma, koji je dobio priliku biti recenziran u vodećim glazbenim magazinima poput MOJO, Uncut, Rolling Stone i još mnogo drugih. Do suradnje s Peterom Buckom i Scottom McCaugheyem došlo je nakon što smo nastupili kao predgrupa REM-u u Sloveniji 1999., prilikom čega su članovi REM-a prekinuli večeru da bi poslušali naš nastup. Jako im se svidjelo ono što su čuli i tada smo, neobavezno, razgovarali o tome da bi nam gostovali na novom albumu. Prilikom snimanja Sonic Bullets albuma u RSL studiju u Novom Mestu, tadašnji urednik u našoj izdavačkoj kući, Aleksandar Dragaš, pozvao je u studio Chrisa Eckmana, koji je već tada puno vremena provodio u Sloveniji, da se upoznamo. S njim je došao i Terry Lee Hale, i tako je to neobavezno druženje završilo njihovim gostovanjem na albumu. S Chrisom smo suradnju nastavili i dalje, zapravo ona se pretvorila u prijateljstvo, osnovali smo zajednički bend The Strange, on je producirao naše kasnije albume...
Nakon objavljivanja albuma „Sonic Bullets“, REM su nas pozvali da im budemo predgrupa na nastupima u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj i eto...
- Kada ste, i da li ste uopšte, počeli da osjećate hermetičnost vašeg izraza te odlučili da u igru uvedete i muzičare izvan kruga vas četvoro?
Kad smo 2011. odlučili snimiti live album, željeli smo zabilježiti kako bend zvuči u proširenoj postavi, budući da smo jedno dvije-tri godine redovito svirali i u tom sastavu. Proširena postava kod nas znači brass sekcija i klavijature, ponekad i dodatna akustična gitara. Neke od pjesama bile su drugačije aranžirane za takve nastupe, tako da smo željeli imati sve tako zabilježeno na live albumu. U recenzijama nama često pripisuju „proširivanje“ žanra, ne samo dodatnim instrumentima, nego i samim pristupom pjesmama, međutim mislim da to nije primarna ideja od koje polazimo. Ono što je nama važno je da sviramo pjesme koje su nama dobre, znači da radimo glazbu koja se prije svega sviđa nama. U strogo „surf“ krugovima, često nas izdvajaju kao bend specifičnog zvuka i poetike, pretpostavljam da je to zato što smo unutar žanra pronašli način kako ga prilagoditi sebi, umjesto da sebe pod svaku cijenu prilagođavamo žanru.
- Imaćemo 25.7. priliku da se na Kastelu uvjerimo uživo kako se borite sa dinamikom koncerta, nemajući na repertoaru „pjevane pjesme“. Koncertni DVD pokazuje da vam vatre ne nedostaje, ali je doživljaj izvjesno drugačiji nego kod bandova koji takve pjesme imaju. Pretpostavljam da je, a uzimajući u obzir i to da nemate ni izmedju pjesama neku posebnu komunikaciju sa publikom, to posljedica vaših osobnosti, dakle ne potpune introvertnosti već želje za interakcijom isključivo kroz muziku?
U smislu interakcije s publikom, ja ono što sviramo doživljavam kao poeziju. Dakle, kao neki inicijalni impuls koji kod publike može biti okidač za njihove vlastite doživljaje, filmove, misli...Nastupe pokušavamo „graditi“, dati im dinamiku kroz odabir pjesama, tako da se i publika i mi možemo zaputiti na zajedničko putovanje... Nema tu puno filozofije, samo ono što se energijom glazbe može prenijeti.
- Možda i podsvjesno, ali gledajući koncertni DVD, nije se lako oteti utisku da, ma koliko to sigurno nije bila namjera, ti kao jedina dama u grupi, zauzimaš centralno mjesto u objektivu kamera?
U slučaju DVD to je posljedica činjenice da smo imali problema s rasvjetom pozornice tijekom snimanja, tako da sam ja, na mjestu gdje sam bila, doslovno imala više svjetla, pa je režiser koristio nešto više kadrova sa mnom jer su , čisto tehnički, bili bolji J Mislim da smo uspjeli izbjeći klasičnu „zamku“ promocije benda na tu foru (iako su nas mediji na počecima pokušavali predstavljati na takav način), budući da ona kod nas doista nema smisla jer ja nisam frontman.
- Svirate puno, ovdje i po svijetu, na binama i pred publikama različitih veličina i profila. Uspjevate li da proizvedete jednaku reakciju u klubovima i velikim prostorima?
Jedna od meni dražih i čini mi se važnijih stvari u vezi benda je to da smo „odrastali“ na svirkama, što je prirodni put benda. U kombiju, na cesti, po klubovima, turnejama bez ikakve garancije i sigurnosti u ono što nas čeka sljedeći dan. Svirali smo ispred 5 ljudi, a svirali smo i ispred 20 000 ljudi, ali, u trenutku kad smo izašli pred brojnu publiku, imali smo već dovoljno koncerata „u nogama“. Meni su uvijek draži koncerti u klubovima, međutim, neki od najboljih nastupa bili su nam na velikim festivalima... sve to ovisi o trenutku, atmosferi, publici... i to je jedan od razloga zašto je svirati i biti u bendu zanimljivo. - Tvoj prevodilački rad je dobro poznat, zahvaljujući tome biografije nekih velikih rokenrol imena su sad pristupačnije domaćim čitaocima. Priprema li se neka nova?
Što se tiče prijevoda, trenutno malo odmaram...
- Izuzev tvog iskoraka u prevodilaštvo, interesovanja ostalih članova su prilična enigma. Nije teško pretpostaviti da se ona ne iscrpljuju samo u TBM, da li možeš da s nama podijeliš koja su to? Pauze izmedju pojedinih albuma su prilično duge, vjerujem da ih je potrebno nekako popuniti, ako nista drugo zbog egzistencije?
Uz rizik demistifikacije, jedan od razloga zašto su pauze između albuma duge je i činjenica da svi imamo i „normalne“ svakodnevne poslove i obitelji, tako da za usklađivanje svega toga treba biti dosta vješt u žongliranju vremenom J. .. Zapravo, Dinko trenutno ne radi, ali zato oduvijek zna napraviti odlične kompilacijeJ Evo provjerite ovdje http://www.radiostudent.hr/mojih-60-min-dinko-tomljanovic/
- Na kraju, ono sto bi mogli nazvati refresh, update i sl.? Koje su trenutne aktivnosti TBM i kakvi su planovi za skoriju budućnost?
Nakon Banja Luke, u kolovozu imamo dosta nastupa u Hrvatskoj i Sloveniji... planiramo i ove godine organizirati Sonic Bullets Festival, kojim smo prošlu zimu obilježili 20 godina benda, a pretpostavljam da je negdje na horizontu i rad na novom albumu...

Neposredno pred koncert na Jelen Music Stage-u u Secret Gardenu, članovi sjajnog benda The Bambi Molesters predstaviće se banjalučkoj publici i projekcijom filma "A night in Zagreb", 25. jula u 18:00 u Domu omladine. Ne propustite ovaj muzičko-filmski spektakl u našem gradu!